Biljni svijet

Biljni svijet Imotske krajine u geobotaničkom smislu pripada mediteransko-submediteranskom flornom elementu.
Područje Imotske krajine u određenoj mjeri čini prijelaz od mediteranskoga, primorskoga ka kontinentalnom klimatskom ambijentu. Zato na tom području možemo sresti elemente mediteranskog i kontinentalnog podneblja. Posljedica je takvoga podneblja vrlo povoljna kombinacija ekoloških činitelja koja pruža povoljne životne uvjete mnogim biljnim vrstama. Tako, primjerice, na području Imotske krajine žive i neke mediteranske, ali i kontinentalne biljne vrste. Zbog raznolikog reljefa nalažimo biljne vrste u rasponu od nizinskih do planinskih. Biljni svijet Imotske krajine je, dakle, vrlo bogat, kako brojnošću biljnih vrsta, tako i gustoćom naseljenosti, što je u dobroj mjeri i posljedica nezagađenosti biosfere ovoga kraja. To je iznimno veliko bogatstvo koje treba brižljivo čuvati i njegovati. Ponešto se o biljnome svijetu Imotske krajine može pronaći u literaturi jer su neki istraživači i putopisci ovim krajevima u svojim zapisima spominjali i poneke biljne vrste.
Ovdje spominjem samo neke kao što su: Alberto Fortis, B. Biaselota, Franz Portenschlag-Ledermeyer, Musio de Tomasini, prof. Franz Petter, a od naših Roberto de Visiani, Emanuel Nikolić, Radovan Domac, Fran Kušan, A. Stošić, dr. fra Jure Radić, Žarko Vrdoljak i drugi.
Svi su se oni uglavnom bavili istraživanjem biljnog svijeta Biokove, a za Imotsku krajinu zanimljiva su njihova istraživanja zagorskih padina Biokove. Fra Šimun Gudelj (Krstatice 1724, – Imotski 1804.) u svojoj ljekaruši napisanoj 1771. godine spominje narodne nazive biljaka koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske krajine. Za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio. Ovdje donosimo narodne nazive biljaka, kako ih je zabilježio 1771. godine fra Šimun Gudelj (u zagradama su botanički nazivi): mačinac (Iris germanica), metvica (Mentha piperita), koromač (Foeniculum officinale), smardelj (Pistacia terebinthus), sikavica (Cardo spinosa), ruta (Ruta graveolens), baršćan (Hedera helix), kadulja (Salvia maggiore), aptoviua (Sambucus ebulus), rodakva (Raphanus sativus), rosopast (Chelidonium maius), sparoga (Asparagus acutifolius), verbena (Verbena officinalis), bokvica (Plantago minor), pelin (Artemisia absinthium), sliz (Malva silvestris), česnovati luk (Allium sativum), hožur (Paeonia corallina), smrič (Juniperus communis), zebrica (Sedum acre), odolin (Valeriana officinalis), balzamina, praska (Amygdalus persica), ižop (Hyssopus officinalis), baloška (Ornithogalum minimum), kozlac, (Artemisia dracunculus), tatula (Noce mettela), kitica (Herba centauri minoris), imela cerava (Viscum album), ljutika (Allium ascalonicum), mravinjac (Origanum vulgare), iva (Salix caprea), srčenjak (Gentiana lutea), paprat (Pteridium aquilinum), ježavina (Arbutus unedo). sprež (Helleborus multifidus), osluživ (Sempervivo maggiore), zovina (Sambucus nigra), čičak (Arctium lappa), žutinica (Cichorium intybus), svrbiguzica (Rosa canina).
Biskup fra Paškal Vujčić (Glavina Donja 1826. – Imotski 1888.) bavio se i botanikom. Zapisao je mnoštvo narodnih naziva biljaka, koje je poslao Bogoslavu Šuleku za njegov Jugoslavenski imenik bilja (Zagreb, 1879.). Roberto de Visiani (Šibenik 1800. – Padova 1878.) u svojoj knjizi “Stirpium Dalmaticarum Specimen” (Patavii, 1826.) spominje biljke sprež i plutnjak koje je našao u Imotskoj krajini, te ostatke sječe šuma u okolici Imotskog. Emanuel Nikolić u svojoj knjizi “Escursioni in Dalmazia” (Zadar, 1900.) piše da je na sjevernoj strani Biokove posječeno 80 000 stabala za Francuske okupacije ( 1806. do 1814.), a upotrebljavana su za gradnju vojarni duž ceste. Nikolić u svom putopisu spominje više biljaka koje je pronašao penjući se iz Zagvozda na Biokovu.
Podaci o biljnom, ali i o životinjskom svijetu Imotske krajine iz starijih vremena su vrlo oskudni, pa su time i dragocjeniji. Tako je, primjerice, najstariji spomen o uzgoju vinove loze u Imotskoj krajini sačuvala jedna isprava iz registra splitskog notara Tome de Cingula. U njoj se spominje 1400. godine vinograd u posjedu Ratka Gostojevića iz Kamenmosta. Duhan se u Imotskoj krajini sadio preko sto godina ranije nego što se do sada smatralo. Naime, u Zadru je 1762. godine sklopljen ugovor kojim zakupnik Josip Bianchini dozvoljava Ivanu Ruberti iz Sinja skupljanje duhana na području Imotskog. Krumpir se u Imotskoj krajini počinje sadili 1809. godine, prije nego igdje u Dalmaciji.
Na području Imotske krajine vršena su uz botanička i geološka, petrografska, geografska, zoološka i druga istraživanja, ali gotovo nikada sustavno. Tako nam je poznato da je 1841. godine u Crvenom jezeru pronađeno četiri vrste riba, od kojih je Haeckel jednu označio kao novu vrstu. Tada je u Imotskoj krajini obitavalo mnoštvo vukova koji su bili opasni za stoku i ljude, pa su vlasti davale 20 do 25 forinti za ubijenog vuka. U prošlosti je na području Imotske krajine obitavao jelen, a pronađeno je više kostura. U Vinjanima Donjim je 1926. godine na lokalitetu Romanovac pronađen skelet fosilnog šumskog slona, koji je bio visok četiri metra, a ostaci njegova kostura čuvaju se u paleontološkoj zbirci Franjevačkog samostana u Sinju. Na više mjesta u vapnencima Imotske krajine pronađeni su brojni otisci ljuštura nekoliko vrsta školjki.
Jedno sustavnije istraživanje biljnog svijeta Imotske krajine nije izvršeno. Ova knjiga je upravo nastala kao rezultat pokušaja jednog sustavnijeg istraživanja biljnog svijeta Imotske krajine. Koncipirana je tako da će sve biljne vrste biti podijeljene na slojeve ili katove (sloj drveća, sloj grmlja i sloj niskog raslinja), a svaka biljna vrsta ponaosob predstavljena fotografijom, botaničkim (latinskim) nazivom, narodnim nazivima, te kratkim opisom.
U ovaj sam projekt krenuo svjestan činjenice da neće biti moguće predstaviti svaku biljnu vrstu koja raste na području Imotske krajine. Naime, fizički je nemoguće pregledati svaki djelić nekoga teritorija. Zato uvijek postoji mogućnost da neke biljne vrste nisu predstavljene. O toj realnoj poteškoći ovakvih projekata govori i glasoviti Roberto de Visiani.
Čitateljima knjige bit ću neizmjerno zahvalan ako pronađu i ukažu mi na neku biljnu vrstu koja se ovdje ne spominje (mada ih je predstavljeno preko 240), a raste na području Imotske krajine.


Uvod iz knjige: Boris Karin, Bilje imotske krajine, Matica hrvatska, Imotski 1996.

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*