DEMOGRAFSKA KATAKLIZMA: Od 2011. Imotska krajina ostala bez četvrtine stanovnika

Imotskim krajem opet hara pošast iseljavanja: prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz Imotske krajine, grada i osam općina; Ciste Provo, Lovreća, Lokvičića, Prološca, Zagvozda, Podbablja, Zmijavaca i Runovića od 2011. do 2016. godine odselilo je 5968 stanovnika, a do 2018. prema neslužbenim podacima još oko dvije tisuće!

Kad se uzme da je na tom području prema popisu iz 2011. godine živjelo oko 32 tisuće ljudi, onda je riječ gotovo o četvrtini stanovnika, mahom mlađih, piše Slobodna Dalmacija.

Ovakav ekonomski egzodus biblijskih razmjera može se usporediti sa sedamdesetim godinama kad je trbuhom za kruhom (poneki su išli i zbog političkih razloga) ovaj kraj napustilo desetak tisuća stanovnika od 47 tisuća koliko ih je ondje živjelo 1971. godine.

Istini za volju ne idu baš svi Imoćani u bogate kapitalističke zemlje, mnogi odlaze u veća središta u Hrvatskoj gdje je lakše doći do posla ili dolaze zbog studija, prvenstveno u Zagreb i Split. Ipak, za razliku od prijašnjih ekonomskih migranata koji su redovito ostavljali doma suprugu i brojnu djecu s mišlju da će se jednom vratiti, ovi današnji se očito ne namjeravaju vratiti. Odlaze cijele obitelji, čupajući trajno korijen iz starog kraja i stvarajući negdje drugdje novi život. Na staro ognjište možda navrate dvaput na godinu, a njihova djeca i unuci vjerojatno neće ni toliko…

Razlog uvijek isti
Nije teško dijagnosticirati razloge iseljavanja, odgovor je uvijek isti: nema posla. Mnogi od onih koji odlaze kažu da bi ostali da im je naći kakav-takav posao. Ali u imotskom kraju ga jednostavno nema. Nije njima lako reći, ali će priznati kako je u ono vrijeme “prije” ipak bilo posla za šest, sedam tisuća ljudi, i to sigurnog posla, pa se uz poljoprivredu moglo dobro živjeti. Nije ni one u Njemačkoj dočekalo direktorsko mjesto, i oni su proživljavali tragične dane oskudice i jada dok se ne bi snašli, pa su mnogi i ostajali. Daj šta daš, bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

Ovakav ekonomski egzodus biblijskih razmjera može se usporediti sa sedamdesetim godinama kad je ovaj kraj napustilo desetak tisuća stanovnika od 47 tisuća koliko ih je u Imotskoj krajini živjelo 1971.

A nakon devedesetih redom su propadali veliki pogoni koji su održavali život u Imotskoj krajini: Trimot, Vodoprivreda, Imostroj, Agrokoka, Napredak, Vodogradnja, Brodosplitov pogon u Prološcu, Novogradnja, Imota… Veliki je to bio udarac za malu sredinu od koje se nikad neće oporaviti, niti će tvornice tako brzo proraditi, vjerojatnije je da nikad i neće. Oni poduzetniji ufaju se u turizam, ali dok se on osovi na noge i omogući dobar život nekom zamjetljivom broju stanovnika puno će vode proći Vrljikom.

Hrvatska svake godine ostaje bez 90 tisuća ljudi – upozoravaju naši demografi, od kojih prirodnim putem “odlazi” oko 18 tisuća, a svi ostali su u potrazi za poslom. Imotska situacija može se usporediti s nekoć najbogatijim dijelom poljoprivredne Hrvatske, kraju iz kojega je nekoć bilo nevjerojatno tražiti kruha drugdje, istočnom Slavonijom: samo u Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj u 2016. godini ukupno je prijavljeno 2425 privremenih odlazaka izvan RH, a brojke su još i veće za 2017. i 2018. godinu…
Komentar ovih strašnih podataka ovog puta nismo tražili od demografa, njihove podatke i činjenice navodimo, nego od imotskog župnika fra Kristiana Stipanovića, gvardijana Samostana sv. Frane, koji je u svakodnevnom kontaktu sa stanovnicima.

Užasnuti promatrači
– Ne, situacija nije blistava, nemoguće je ne uočiti tolike odlaske mladih ljudi, većinom zbog ekonomskih razloga. Mi djelujemo karitativno, organizirali smo pomoć potrebnima, ali jasno je da mladi i sposobni ljudi žele zaraditi svoj kruh, a to nažalost najlakše mogu ostvariti ako odu u bogatije zemlje. Uvjeren sam da ih ne bi toliko odlazilo kad bi kod kuće mogli doći do zaposlenja i zato je ovaj strašan egzodus zapravo problem koji moraju rješavati političari i gospodarstvenici. Mi ostali smo svi užasnuti promatrači koji mogu donekle olakšati patnje naroda, ali teško ćemo zaustaviti ogroman val koji odlazi – mišljenja je fra Kristian koji je dvanaest godina u imotskog župi.

– Kolika se sreća može naći u stranom svijetu, to je veliko pitanje, svi odlaze ali samo mali broj ih se uspije snaći, osigurati nešto više od posla i pukog preživljavanja obitelji. Ali nije ni to malo ako to isto ne mogu dobiti doma, premda su svjesni kako bi im bilo najljepše biti zaposlen u rodnom kraju gdje će imati i puno više vremena za obitelj nego na zapadu – kazuje fra Kristian, kojeg smo propitali i za župne statistike iz kojih se može puno toga uočiti po ovom pitanju.

– Osjetan je pad, nije upitno, vidimo to po broju sakramenata. Recimo, nekad smo imali stotinu prvopričesnika godišnje, a sada ih je 65 do 70, slično je i s krizmom. U prva dva mjeseca ove godine imali smo 14 sprovoda i šest, sedam krštenja. Ranije smo imali godišnje 35 – 40 sprovoda i 70 – 80 krštenja, treba vidjeti kakva će biti statistika do kraja godine. No, treba napomenuti da mnogi koji ne žive u Imotskom žele svoju djecu krstiti ovdje, takvih je sigurno dvadesetak obitelji godišnje pa i to treba oduzeti od brojke stalnih stanovnika. Pad je očit, lagan, možemo se samo nadati da će se zaustaviti – poručuje župnik Stipanović.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*