Hasanaginica

hasanaginica

Ovaj bi tekst trebao podsjetiti na Hasanaginicu, ‘žalostnu pjesancu’ iz Imotske krajine, što ju je talijanski svećenik i znanstvenik Alberto Fortis objelodanio 1744. u svojoj knjizi ‘Put po Dalmaciji’ (Viaggio in Dalmazia).
Jamačno će netko reći – otkuda sada to, zanima li to ikoga danas i ovdje!? Vrhunac je mogućega prigovora – bilo je to u doba Turaka, u turski vakat, nas se to ne mora ticati!
A moralo bi nas se ticati.
Zabiokovski krš u Hasanaginičino doba bio je pod Turcima. Danas je to Imotska krajina. Hrvatska. Imotsku krajinu, kao i Hrvatsku, osvajali su mnogi silnici i nasilnici, dohodili i othodili odnoseći i uništavajući sve što ih je bila volja. Ako je nešto ostalo iza njih, znači li to da se moramo ponašati kao da to nije naše, da svakome od njih moramo poslati ‘njihovo’ tamo gdje im je danas kuća?!
Hasanaginica je, bez ikakve dvojbe, hrvatsko književno i kulturno blago. Primjerice, čim je čuo za nju veliki Goethe, osobno ju je preveo na njemački jezik. Hasanaginica je prevedena na više od pedeset jezika, pa je do dana-današnjega najprevođenije književno djelo napisano na hrvatskom jeziku.
Ako se, osim Hrvata, još netko želi baviti Hasanaginicom na uobičajen znanstveni način, naravno, dobro je došao.
E, sada: zanima li ikoga Hasanaginica danas i ovdje? Ne zanima, ne zanima gotovo nikoga. Nekada su djeca u pučkoj školi znala napamet tu lijepu našu pjesmu. Nećemo, naravno, tjerati djecu da uče što ne vole, ali, recimo, nije normalno da današnji student hrvatske književnosti ne bi pao na ispitu ako ne bi znao da je ta pjesma spjevana u Imotskoj krajini.
Učitelji i nastavnici po imotskim školama, ne odvode svoje učenike u borov šumarak na rubu Modroga jezera kraj Imotskoga, u kojem je, prema dosta pouzdanoj predaji, Hasanaginičin grob. Čak ni to. Na popularnim ekskurzijama sa svojim učenicima obilaze slične zanimljivosti diljem Hrvatske i diljem svijeta.
Sutra bi moglo biti drukčije. Eto, i predsjednik države počeo je okupljati pametne i domišljate da pomognu bržem širenju dobroga glasa o Hrvatskoj. Pa se spominju kravate, struja, pršut, Vegeta… Bi li u to kolo mogla i Hasanaginica?
Ne samo da bi, ona je to mogla i morala davno, odavno.
Talijani su, na primjer, na sličnome napravili čuda. Kada bilo gdje na svijetu spomenete Veronu, obično se kaže – a, ha, Romeo i Julija! U Veronu se hodočasti iz najudaljenijih krajeva. Talijanima ostaju lijepa beriva, uza sve ostalo.
Bi li mogao i Imotski na isti način? Recimo: Imotski – a, ha, Hasanaginica?!
I Romeo i Julija i Hasanaginica temelje se na tragičnoj ljubavi. Prva je ljubav na latinski, zapadnjački, druga na orijentalan, istočnjački način. Latinsku tragediju skrivili su bogati svadljivi roditelji, istočnjačku, orijentalnu visoki i čudnovati moralni zahtjevi, bogovi.
Tako su Imotski i Verona međaši dviju civilizacija i dviju vjera.
Latinska se tragedija temelji na drevnoj legendi, orijentalna na povijesnim osobama i zbivanjima. Talijani brižno njeguju Giuliettinu kuću i grob, Hrvati Hasanaginici nisu darovali ni dva metra betosa s dvanaest slova. Mnogi Hrvati hodočastili su u Veronu, kronuli pokoju suzu… A o Hasanaginici?!
Molimo da se ne shvati zlobno usporedba Imotskoga s Veronom, Hasanaginice s Romeom i Julijom. Jesu to goleme razlike, ali se ne može poreći sličnost. Nije li se, recimo, moglo dogoditi da netko i umjetnički ovjekovječi Hasanaginicu, stvarni povijesni i kulturni događaj, a zanemari tamo nekakvu drevnu legendu o dvoje mladih koji se vole, a roditelji im brane?! Kao da toga nije bilo posvuda?
Netko iz bijeloga svijeta…
Da je, recimo, imotska ‘pjesanca’ kojom srećom došla u ruke malo mlađemu Shakespeareu!
Uostalom, cijelu lavinu s Romeom i Julijom (1595.) nije pokrenuo Talijan nego Englez, Shakespeare. Tek poslije Shakespearova teksta nastale su brojne knjige, opere, baleti, nebrojeno kazališnih i desetak filmskih verzija…
Tko zna, možda i Hasanaginici naleti njezin Shakespeare?! Netko iz bijeloga svijeta, ako već nema domaćih, ili ako domaći neće ili ne znaju.
[Milan Puljiz]
Članak je, pod naslovom Hasanaginica čeka svoga Shakespearea, objavljen u Vjesniku od 10. rujna 2001.

1 Comment on Hasanaginica

Leave a Reply

Your email address will not be published.

*