Ilija Ujević

iujevicHrvatsku su kulturu zadužila dva velika Ujevića: pjesnik Tin i enciklopedist Mate, a knjiga koju je objavila Matica hrvatska iz Imotskoga podsjeća nas na trećega, po vremenu prvoga, Ujevića – Iliju koji se rodio u Krivodolu 1858. godine, pa se ovim izdanjem njegovih izabranih tekstova željelo obilježiti 140. obljetnicu njegova rođenja. Riječ je o svećeniku koji je kratko službovao kao svećenik skopske biskupije (1881-1883), a onda se vratio u Dalmaciju i bio dušobrižnikom u Kaštel Gomilici, Svibu, Dobranju, Krstaticama, Poljicima i Zagvozdu. Svoju prvu pripovijetku napisao je 1885, a 1906. Matica je hrvatska izdala njegovu zbirku pripovijedaka Dokonice u deset tisuća primjeraka! Pisao je i pjesme, poslanice, putopise, prikaze književnih djela, opisivao je narodne običaje, zapisivao poslovice i zagonetke. Posebnu kulturološku vrijednost ima njegova prepiska: dopisivao se s Matošem, Tresićem-Pavičićem, Kumičićem, Trumbićem, Čedomilom i mnogim drugima. Sve to možemo pročitati u instruktivnu predgovoru priređivača Milana Glibote, kojemu priznanje pripada i zbog bibliografije Ujevićevih djela i one o Ujeviću.
Ni prva ni druga nisu male i na svoj način svjedoče o ulozi don Ilije Ujevića u hrvatskoj kulturi. Priredivač je zaista zadužio našu znanost tim prilozima: jedino bismo napomenuli da se ne treba ljutiti na one koji nisu mislili i ne misle da je književno djelo Ilije Ujevića osobite vrijednosti. Odavno se zna da nacionalnu književnost ne čine samo najveći te da i maleni imaju svoju veličinu. Osim toga, sigurno je da djela poput ovoga posebno znače zavičajnicima, ljudima koji mogu osjetiti i ono neizrečeno zbog lakšega usklađivanja kodova. Pripovijetke Ilije Ujevića imaju svoju draž, ali uvjeren sam da će one, a za njegove pjesme to vrijedi još više, manje značiti književnim povjesničarima, a više povjesničarima hrvatskoga jezika. To nipošto ne znači da ljubitelji umjetnosti riječi neće tu i tamo moći uživati. Priređivač je Ujevićeva djela podijelio u šest odjeljaka. U prvome je donio sedamdeset pripovijedaka, u drugom deset što pjesama što poslanica, u trećem četiri folkloristička zapisa, u četvrtom dva putopisa, u petom dva prikaza knjiga, u šestom dva prijevoda Pirandellovih novela (malo je tko u svijetu prevodio Pirandella prije Ujevića), a sedmi naslov Drugi o don Iliji Ujeviću i u njemu nam je priredivač ponudio deset odjeka na Ujevićevo djelo: tri su iz pera Ante Radića, a po jedan Šegvićev, Jezerčev, Lozovinin, Perišićev, Prohaskin, Kapićev i onaj Mate Ujevića.
Priređivač je posve uspio u namjeri da nas podsjeti na svestranoga i vrijednoga, premda boležljivoga, kulturnog djelatnika: oni koji knjigu uzmu u ruke, a prethodno su malo znali o Iliji Ujeviću, bit će ugodno iznenađeni.
Stjepan Damjanović

Vijenac, Zagreb, 26. kolovoza 1999.

Tekst je, pod naslovom “Treći Ujević, objavljen u povodu izlaska knjige Ilije Ujevića Književni izbor, priredio Milan Glibota, Matica hrvatska, Imotski, 1998.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*