Imotski – melem za oči i raj za hedoniste

Tko misli da Imotski nije turistička destinacija, neka zaviri u prvi turistički vodič po Dalmaciji koji je štampala Austro-Ugarska 1899. godine: dapače, Grad na gori s okolicom preporučeno je mjesto za izletnike i svakovrsni odmor, očiju i duše.

Danas je još bolje: ako ćeš mediteransku arhitekturu – ima, kupanje u jezeru i rijeci – ima, šetnje, penjanje, vozikanje u nedirnutoj prirodi – ima, umjetnička, sakralna i zavičajna baština – ima, delicije dalmatinskog zaleđa – ima, noćni život za mlade – ima. A najviše ima širokog srca kojim Imoćani počaste svoje goste.

Kraj Modrog jezera, jedog od čuda hrvatske prirode, rođen je Josip Zen (75), naš vodič kroz imotsku priču, dugogodišnji član orkestra i sudionik mnogih kulturnih događanja.

– Ako me pitate što je tradicija koja se do danas sačuvala u gradu, to su šetnje, svaki put novim stazama. Ide se rubom Modrog jezera gore do ekosela u Maršićima, pa na Medvidoviće, selo koje je umrlo, onda do Svete Kate u Rebićima. Ako ste dobrih nogu, potegnite do Prološca i Lokvičića, tamo su Grbavčeva oka, dva jezerca na izvoru Vrljike odlična za kupanje. Po gradu se šeta od Vidilice do Domljanove kuće… Svi imaju svoj vozni red i običaj – vodi nas Zen, i usput razgovaramo o prekrasnim kamenim kućama, pripadale su imotskoj gospodi, ponajprije talijanskim obiteljima čiji su preci dobili posjede u Imotskom polju nakon tjeranja Turaka 1717. godine, a njihovi potomci na starim fotografijama izgledaju poput bečkih građana; u frakovima i cilindrima, vozaju se automobilima, organiziraju gala-balove, kuće su im uređene poput palača. Živjeli su tu Colombani, čija je monumentalna kuća – palača pored đardina franjevačkog samostana.

– Ta su gospoda još bile obitelji Franceschi, Troccoli, kojima je prezime prevedeno kao “Troguzina” pa su se nazivali Trokuli, Benzoni, koji još imaju uređen stan kao u XIX. stoljeću kad je zbog trgovine duhanom i poljoprivrede Imotski imao gospodarski uzlet. Obogatile su se i domaće obitelji poput Rakića, Vrčića, Vučemilovića, Jerkovića, Težulata, Ćosića, Dundića… Sudbina je imala druge planove i velika imanja danas su zapuštena, a u kućama neki drugi gospodari i nasljednici – priča Zen, čiji je pradjed u Imotu stigao iz Tirola.

Vraćamo se prirodnim fenomenima: Modro jezero, vodeno oko u krškom lijevku duboko 150 metara, sada je puno kupača, svakog dana dolaze i furešti, najčešće češki, poljski, ruski turisti s makarske rivijere koji se obavezno okupaju i ovdje. Kad presuši, na dnu se igra vilinski nogomet, a oko vila se pletu i imotske legende. Na vilinskom počivalu mitološke su ljepotice otimale momke koji bi ih vidjeli dok su se odmarale.

– I balada o Asanaginici, nesretnoj ženi imotskoga kadije, u krajini se prepričavala s koljena na koljeno, dok je nije zapisao putopisac Alberto Fortis, a onda su se njome nadahnjivali Goethe i Puškin – priča naš vodič, koji među dva najznamenitija Imoćanina, u velikoj konkurenciji pametnih glava, izabire fra Stipana Vrlića, rođenog 1677. u Svetigori, koji je pusti svijet spašavao u vrijeme Turaka, a u Imotskom i Omišu izgradio samostane. I dodajemo Tina Ujevića, koji je čežnji i slutnji za malenim mjestima srca svoga posvetio najljepše stihove hrvatske književnosti.

Vinarstvo je jedna od prastarih djetnosti Imotske krajine, a zlatnoj kujundžuši sjaj su povratili vinari nagrađeni na europskim natjecanjima, predvođeni Antom Grabovcem, jednim od osnivača manifestacije “Cvit razgovora”. Na tu temu razgovaramo u čudesnom ambijentu stare Jagulove kuće blizu crkve sv. Frane; vinar Ivan Glavota (65) ovdje uređuje podrum za promociju, a nije mu ni teško – sjedimo pod kamenim svodovima, duboko pod zemljom na temperaturi od petnaestak stupnjeva, dok vani gori nebo i zemlja.

– Dođu mi Nijemci, Šveđani, Rusi, Norvežani, ima ih odasvud. I ne pričam ja njima o tehnologiji, što će im to, nego ih pokušavam uvesti u svijet vina kroz priču o Imotskom, tradiciji,… Ono što ima Imotski dao mu je Bog, a ono što bismo mogli nema na obali. Samo nismo još svjesni. E sad, da je neko našim starima reka da će ovde dolazit autobusi turista, ne bi virovali, a tako je. Kad se konačno završi tunel kroz Biokovo, eto ih za dvadesetak minuta s mora – smije se Glavota.

Teška srca izlazimo iz Jagulove vinske utvrde na sparinu, kako bismo s direktorom Turističke zajednice Lukom Kolovratom probrali kakve manifestacije grad nudi. Od Bakovih svečanosti – poklada najsličnijih venecijanskima, preko vinskog festivala “Cvit razgovora”, živog prikaza Muke Isusove, Festivala mandolina Imotskih sila do međunarodnog turnira u bridžu.

Imoćani i došljaci dan počinju pod lipama u središtu gdje je većina kafića, svidjeli su nam se “Paško”, “Garden”, “Kolajna” i “Piccolo”, a kad se zaželite imotskih delicija, valja se spustiti do Vrljike u hotel “Zdilar” jednu od gastro destinacija. Blizu je i “Fabo”, kojeg vodi Jurica Grbavac (43), i uz rijeku na travnjaku pod vrbama, jablanima i jasenima zamislio je sjajnu budućnost. Ima veliki vrtal prepun povrća i voćki, a sve to završi u loncu i na stolu. Zna se da su stara imotska jela ribice gaovice na brujet, rašćika, tripice… a za slatko imotska torta i rafioli:

– A di je janjeći dropčić, di je džigerica, di je povisme i patka ispod sača, kokoš i pura… Moja je filozofija da sve bude odavde, iz ove zemlje izraslo. A ambijent je rajski- ponosan je Jurica koji će vas po vodu poslati na izvor iza kuće.
Uredio je i zjog za balote, dječje igralište, želi iznajmljivati kajake. Prava zdrava hedonija. I još toga ima Imotski, Grad na gori, no kad bi sve napisali, bilo bi dosadno, a i ne bi imala smisla ona Tinova – tamo da putujem!
Napisao: Damir Šarac | Slobodna Dalmacija

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*