Imotski, Tin i Olimp

Imotski-Tinov-spomenikSilazimo u Imotsko polje. Tu je negdje samostan koji opisuje Aralica u romanu “Duše robova”. Njivica do njivice kao u Hrvatskom zagorju. Imotski je na brijegu. Crveni krovovi gledaju u zelenilo Imotskog polja. Moderan i vitalan gradić. Ulice su od bijelog i klesanog kamena. Prijateljske vedute mašu nam rukama. Sve je pitomo i njegovano – i onda kad je grubo i nepomično kao kamen.
U centru, na glavnom trgu, svaka kuća se brani komadima trajnog i snažnog kamena, čuva život od prolaznosti i za posjetitelja je više zdravica nego što nije. Tu je i pjesnik Tin, velik i zamišljen, susretljiv i uvijek spreman da svakome dade za uspomenu neku svoju mudrost. Pokušavam shvatiti kako se Tin osjeća, što ga uzbuđuje, želi li tu ostati? Svjestan sam da je ovdje Olimp hrvatskog pjesništva, da je ovdje vrelo hrvatske poezije, da je ovdje riječ koja je jača od svačije pakosti, od podmukle šutnje.
Imotski kraj je bogat, ali i siromašan. U razvoj se malo ulaže. Što se tiče industrije, taj kraj je u zoni sumraka, ali promjene su na vidiku, kažu. Ljudi su tu najveća vrijednost.


Iz knjige Jakova Ivaštinovića “Hrvatskom uzduž i poprijeko”, Slavonska naklada “Privlačica”, Vinkovci 1997.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*