Mate Ujević

Životni put ovoga samozatajnog entuzijasta, prosvijećenog katolika i znanstvenog perfekcionista, nije bio lak. Doduše, u Jugoslaviji nije bio prešućivan (iza njega je ipak stajao autoritet Miroslava Krleže), ali mu hrvatska poslijeratna politička javnost nije oprostila svestrani kulturni i kulturološki angažman u tzv. NDH, osobito tiskanje Hrvatske enciklopedije, koja je izlazila od 1941. do 1945. godine i bila popularna budući ju je ondašnja hrvatska javnost prihvatila iznad očekivanja
Piše: Jakša Fiamengo
mujevicObilježavanje stote obljetnice rođenja hrvatskog književnika, leksikografa i enciklopedista, pokretača i urednika časopisa i biblioteka te nadasve intelektualca dr. Mate Ujevića, ujedno je i značajan datum hrvatske enciklopedistike jer se upravo njegovim marom i začela na ovim našim stranama, premda je, zahvaljujući “utapanju” Hrvatske u tzv. trojednu SHS kraljevinu, a potom i staru Jugoslaviju, to uslijedilo kasnije nego je trebalo. Tih pet tomova Hrvatske enciklopedije (prvi je tiskan prije ravno šest desetljeća, a i to je jubilej vrijedan svakog poštovanja!) od dvanaest planiranih (a zacijelo ih je moglo biti i dvadeset svezaka enciklopedijskog formata da rad na njoj nije nasilno prekinut) legitimiralo je Ujevića kao znalca koji se zalagao za visoke kriterije, neovisne od ideologijskih zahtjeva, vjerodostojne i otvorene prema svim tvorevinama duha i prakse, bez obzira odnose li se na prošlost, sadašnjost ili budućnost. Štoviše, većina u njoj tiskanih humanističkih priloga i danas je aktualna, a visoka razina za primjer je sličnim izdanjima.
Splitski klasičar
Životni put ovoga samozatajnog entuzijasta, prosvijećenog katolika i znanstvenog perfekcionista, nije bio lak. Doduše, u novoj Jugoslaviji nije bio prešućivan (iza njega je ipak stajao autoritet Miroslava Krleže, kojemu je — upravo na Fricov zahtjev — bio desna ruka u Lesikografskom zavodu), ali mu hrvatska poslijeratna politička javnost nije oprostila svestrani kulturni i kulturološki angažman u tzv. NDH, osobito tiskanje Hrvatske enciklopedije, koja je izlazila od 1941. do 1945. godine i bila popularna budući ju je ondašnja hrvatska javnost prihvatila iznad očekivanja. Značaj koji mu pripada nije mu priznat sve do Domovinskog rata, a ni danas mu se opus ne vrednuje do potrebne mjere pa je i proslava njegove obljetnice u medijima prošla relativno nezapaženo. Isto, nema o njemu ni u enciklopedijama, a ni drugdje značajnijih tekstova iako ga se drži jednim od naših najvećih leksikografa i enciklopedista.
Rodio se 13. srpnja 1901. u Krivodolu blizu Imotskoga, nižu gimnaziju je polazio u Sinju kod franjevaca, a više razrede u splitskoj Klasičnoj gimnaziji gdje je i maturirao. Studirao je književnost u Zagrebu, a diplomirao u Ljubljani, gdje je nastavio studij. Doktorirao je u Zagrebu disertacijom o Jovanu Hraniloviću, pjesniku i kritičaru te uredniku Vijenca, nakon toga je suplent i profesor u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, a profesorsko mjesto napušta zbog pripremnih radnji na Hrvatskoj enciklopediji kojoj postaje urednikom. Potom je (1941.) imenovan upraviteljem Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda (HIBZ), a od 1945. ostaje tajnik i tehnički urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske, neko je vrijeme radio u Komisiji za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade Republike Hrvatske, a zatim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Nakon kratkog rada u novoutemeljenom Jadranskom institutu JAZU, tadašnji direktor Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža poziva ga za svog zamjenika, koju dužnost obavlja do svog umirovljenja 1965. godine. Umro je u Zagrebu dvije godine poslije — 6. siječnja 1967.
Mladenački idealizam
Pisati i objavljivati počeo je u đačkome listu Stadium. Godine 1921. s Bogdanom Radicom pokreće literarno-kulturnu reviju Renesansa, ali već surađuje i u splitskom Jadranu te u Hrvatskoj prosvjeti, Mladosti i Luči, štoviše postaje i urednikom ovih dvaju potonjih časopisa. Objavljuje u raznim hrvatskim tjednim i dnevnim tiskovinama te u ljubljanskom Slovencu recenzije i prikaze knjiga te osvrte i kritike na tekuću kazališnu i književnu produkciju. Osobito se bavi pjesništvom Đure Sudete, a do potpunog angažmana u Hrvatskoj enciklopediji piše još i o Nazoru, Marakoviću, Šenoi, Viloviću, Fancevu, Hraniloviću, Lendiću, Velimiru Deželiću, ilirizmu i drugima, no predmet njegovih tekstova bili su i pisci iz stranih književnosti. Također, od književnih vrsta piše pjesme, pripovijesti i crtice, poslije i putopise, a kad se posve posvetio radu na Hrvatskoj enciklopediji, postupno odustaje od pisanja vlastite literature. Godine 1928. u Knjižnici dobrih romana Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima objavljuje roman Mladost Tome Ivića, koji je naišao na dobar prijem kritike, ali je autoru, na žalost, bio i prvi i posljednji. Premda eksplicite nisu navedene, očite su u njemu autobiografske činjenice i antiratno impostiran mladenački idealizam autora jer se u romanu isprepleće fantastično s religioznim. Glavni lik, mlađahni Toma, nastoji pronaći stroj Pax omnibus (Mir svima) koji bi još u zraku rastalio sve kovine metaka, granata i ratnih zrakoplova ne bi li tako na zemlji zavladao posvudašnji mir. Dakako, ništa od toga, pa se mladac okreće sebi, ulazi u svakodnevnu kolotečinu i doživljava razočaranja, a nasljeđujući i prihvaćajući na Veliki petak Križ nalazi očišćenje i mir u vjeri.
Seljačko podrijetlo
Potekao iz siromašne seljačke obitelji, Mate Ujević je cijeloga sebe uložio u rad na svakome mjestu gdje je bio potreban. No, uza svu poslovnu spretnost i uspješnost u svemu što je radio, a radio je na dobrobit sviju, nikada nije prestao razvijati i svoj unutrašnji intelektualni potencijal radeći na mnogim područjima i uključujući u svoj rad, najčešće sintetske prirode, po potrebi i niz suradnika, sve odreda vodeće intelektualce. Tako je godine 1932. objavio knjigu Hrvatska književnost, s podnaslovom Pregled hrvatskih pisaca i knjiga, u kojoj je na oko 200 stranica pobrojio sve značajnije hrvatske pisce i knjige, upozorivši šire čitateljstvo na sveukupnost razvitka hrvatske književnosti. U knjizi su tiskani portreti važnijih pisaca, a neki svesci sadrže i Uporedni pregled hrvatske i svjetske književnosti i umjetnosti od početka do kraja 19. stoljeća. Knjiga ima i dva priloga: Književnost Hrvata Bunjevaca i Književnost Gradišćanskih Hrvata. Pokazavši zanimanje za sunarodnjake u dijaspori, dvije godine poslije objavljuje knjigu Gradišćanski Hrvati, a dvije godine potom potiče biblioteku HRID (Hrvati izvan domovine) u kojoj su tiskane dvije knjige, dva toma monografije Istra Nikole Žica. Međutim, zamišljene knjige o gradišćanskim Hrvatima i hrvatskim kolonijama u Sjevernoj i Južnoj Americi, na žalost, nisu izišle. Pod pseudonimom Josip Sučević 1937. tiska brošuru Abesinija prosvjedujući protiv talijanske okupacije Abesinije (Etiopije).
Nastojeći na populariziranju domaće riječi, 1938. godine tiska Hrvatsku narodnu pjesmaricu, izbor iz pjesama Andrije Kačića Miošića i usmenih narodnih pjesama; knjiga je 1941. imala drugo izdanje te se rado čitala i prenosila dalje. S grupom suradnika (Maraković, Kombol…) priprema čitanke za osnovne i srednje škole u novonastalim prilikama kad je Hrvatska još uoči Drugoga svjetskog rata dobila stanovitu političku i kulturnu autonomiju. Knjige su i po naslovima nosile oznaku seljačkog života — Prve brazde, Sjetva, Žetva, Plodovi srca i uma, a izdanja su odlukom Ministarstva NDH 1941. priznata kao privremene školske knjige i do 1945. doživljavaju po nekoliko izdanja.
Književni tjednik
Priredio je potom Misli i poglede, florilegij (hrestomatiju) iz opusa A.G. Matoša u ediciji koja je kao prva u nizu sličnih izdanja Leksikografskog zavoda u preglednom obliku imala pokazati razvoj književne, naučne i društvene misli najistaknutijih naučnih, književnih i političkih radnika kod Južnih Slavena. No, planirano i pripremljeno tiskanje Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkoga i Ante Starčevića i drugih, nije realizirano. No, najveća zasluga Mate Ujevića jest tiskanje pet tomova Hrvatske enciklopedije, projekta koji se, na žalost, nije do kraja realizirao iako je u to unio dosta energije i znanja. Vodila ga je misao kako u razjedinjenim kulturnim prilikama moramo pokrenuti našu narodnu enciklopediju koja bi okupila sve naše kulturne radnike i dala sve potrebne podatke o nama. Hrvati nemaju nacionalnu eciklopediju, ali je zato podosta netočnih podataka o Hrvatskoj i Hrvatima u stranim izdanjima.
Ideju o nacionalnoj enciklopediji neumorni je Ujević mnogima nudio dok na tu — po odbijenicama — nemoguću ideju nije pristao Dragutin Schulhof, većinski vlasnik Tipografije d.d., osnovan je Konzorcij i cijeli je projekt dobio nacionalno značenje jer ga je pod svoje uzela Hrvatska seljačka stranka na čelu s Vladkom Mačekom. Hrvatska intelektualna jezgra iz tih dana uoči ratne kataklizme, okupljena oko Hrvatske enciklopedije, unatoč pritiscima i nezadovoljstvu vlasti, polučila je — kao rezultat Ujevićevih “megalomanskih maštarija” iz 1939. godine — još, osobito u okviru osnovane enciklopedijske ustanove Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), niz akcija za dobrobit hrvatske kulture, koje su prije bile nezamislive.
U HIBZ-u kao protuteža službenoj Spremnosti izlazi Književni tjednik, a pokreće se dvadesetak knjižnica: Suvremeni hrvatski pisci (26 svezaka), Ukupna djela hrvatskih pisaca (izišli Harambašić, Jorgovanić, Cihlar-Nehajev, Nazor, Galović, Čedomil), Knjižnica za književna i estetska pitanja, Zemlje i narodi, Tekstovi i pregledi, Hrvatska misao i riječ kroz stoljeća, Suvremena hrvatska umjetnost, Svjetski klasici, Pomorski leksikon, Hrvatska bibliografija, Lijepa naša domovina, Hrvatska u riječi i slici… a prestankom izlaženja Književnog tjednika kontinuitet osigurava Vienac (urednik Julije Benešić).
Krležino povjerenje
Konac rata i dolazak nove vlasti sve prekida, pomišlja se na nastavak Hrvatske enciklopedije i razvijenog izdavaštva u Nakladnom zavodu Hrvatske, ali — nije bilo Ujevićeve energije. Kad je 1950. osnovan Leksikografski zavod Krleža ne zaboravlja vrijednog enciklopedista, tiska se Enciklopedija (1955.—1964.) i Opća enciklopedija leksikografskog zavoda (1977.—1982.) te Enciklopedija Jugoslavije (osam svezaka, 1955.—1971.), a glavni urednik Miroslav Krleža ima puno povjerenje u zamjenike, Zvonku Tkalecu i — Mati Ujeviću. Ujević potom uređuje biografske enciklopedije te sudjeluje u drugim izdanjima JL i neumorno gotovo sve do smrti savjesno i samoprijegorno ispunja zadaću enciklopedista i urednika kojeg bi poželjela svaka kultura.
Znao je mnogo toga, a o njemu se malo zna, suvremenici i suradnici ga se rado sjećaju, ostao je vezan uz svoje Imoćane, pisao je o drugima, a tekstova o njemu ima uočljivo malo. Sasvim je sigurno da njegov nemali i neosporno koristan rad zavrjeđuje veću pozornost od one koja mu se povremeno iskazuje.


Članak je, pod naslovom “Nisu mu oprostili Hrvatsku enciklopediju”, objavljen je u “Slobodnoj Dalmaciji” od 28. kolovoza 2001.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*