Studenački rječnik

studen1Iz tiska je nedavno izašao “Studenački riječnik” Ivana Babića, koji, kako piše recenzent dr. sc. Mire Menac-Mihalić, “po broju natuknica ulazi u red naših najobimnijih dijalektnih rječnika, vjerojatno je najbogatiji štokavski rječnik – ima preko 12 000 riječi”, a “po načinu obrade ide uz bok najboljim hrvatskim dijalektnim rječnicima…” Rječnik je “vrijedan doprinos štokavskoj dijalektologiji, leksikologiji, frazeologiji, onomastici i akcenologiji, i to na hrvatskom i općeslavenskom planu“, piše recenzent.
Ivan Babić rođen je u Imotskom 1961. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i ruski jezik i književnost te bibliotekarstvo. Bavi se književnim radom, kao prevoditelj ili pjesnik. U povodu izlsaka rječnika “Hrvatsko slovo” objavilo je snjim intervju u kojemu je, uz ostalo, rekao: “Potaknut lingvističko-etnološkom znatiželjom i zapisujući tek poneku pjesmicu, gangu ili kakav zgodan izraz iz govora rodnih mi Studenaca, ni sanjao nisam da ću krenuti u tako veliku i iscrpljujuću ‘jezičnu avanturu’, nazvanu ‘Studenački rječnik’. Ali, da sam i naslućivao kamo će me moja znatiželja i tvrdoglavost dovesti, koliko će vremena, snage i volje trebati utrošiti, ništa mi ne bi pomoglo, jer ona zavičajna iskra, koja je sijevnula kroz vene i nerve u trenutku rođenja, već je dugo gorjela kao tiha vatra na kominu, uz koji se grijala čeznutljiva duša i osluškivala zvukove bučne bure, jake južine, glogotanja studenaca, ojkanja iz polja ili zvona s kampanela, i u sebi zapretene glasove zavelimskih vila, momačkih i divojačkih sila, svatova i prela, guslara i gangaša, pobožnih pismica, molitvica, legendi i priča. A bio sam svjestan i sve bržeg izumiranja mnogih lijepih običaja, mijenjanja i nestajanja leksika i gotovo svekolikog tradicijskog svagdana, čemu je i te kako pripomoglo naglo osipanje broja stanovnika u posljednjih pedesetak godina (s više od dvije tisuće na samo pet-šest stotina), te snažan utjecaj sredstava javnog priopćavanja. Tome se može dodati i dugogodišnji maćehinski odnos našega školstva prema vrijednostima zavičajnog, posebice govora. I onda, u jednom trenutku, prije šest-sedam godina, priključio sam se skupini entuzijasta, vrijednih Studenčana i njihovih prijatelja, okupljenoj oko golema projekta – zavičajne monografije (‘Moji Studenci’, 2003). I dok su drugi dobili krupnije uredničke i tekstualne zadaće (glavni urednik Vlado Šakić, generalni redaktor i urednik Mate Maras itd.) mene je zapalo zabilježiti samo stotinjak najkarakterističnijih izraza studenačkoga govora. Ali, dok sam odrađivao taj svoj zavičajni dug, ona tiha vatra naglo se razbuktala u oganj, u kojemu sam gorio, evo, sve do ovih dana.”
Na pitanje novinarke Mire Ćurić, na koji je način prikupio 12 tisuća riječi te brojne fraze u kojima se one potvrđuju, odgovorio je: “Pisanje rječnika ima neke svoje zakonitosti, koje, ako ih poznajete, bitno olakšavaju posao. I ja sam neko vrijeme radio sasvim sam, bez iskustva i jasne slike što mi je činiti, pa sam dosta lutao i mučio se. Nije mi bilo jasno da gomilanje građe bez jasne koncepcije lako dovodi do zagušenja i uzaludna trošenja dragocjena vremena. Imati osmišljenu koncepciju znači imati spremne, tj. poredane ladice, u koje će se slagati svakodnevno sakupljana građa. U tom osmišljavanju pomogli su mi dragi prijatelji, koji su mi posao olakšali, ali i otežali, jer čim su uočili zanimljivu građu i ozbiljnost rada, postavili su mi ‘letvicu’ još više pa ovdje zahvaljujem na dragocjenim prosudbama Mati Marasu, Josipu Užareviću, Radomiru Venturinu i Miri Menac–Mihalić, koja je posebno zaslužna za konačni izgled rječnika. Uistinu nije niti lako niti jednostavno prikupiti toliku građu. Ali, prikupljanje građe je uzbudljivo, zapravo, može se reći da je to i najljepši dio posla. Negdje u samom početku neki dobri i vrijedni Studenčani nesebično su zagrabili u svoju jezičnu ‘zobnicu’ i darovali mi nevelik, ali dragocjen početni kapital. A ja, kako kažu Studenčani – ne bud’ lin – svakodnevno sam umnažao tu glavnicu i vrlo brzo se doslovce zatrpao građom. U pravu ste, otvorili su se i ventili prisjećanja, a svagdan je ionako neiscrpan, samo treba imati olovku pri ruci. Osluškivao sam, dakle, i suvremeni govor, sve bliži standardu, i onaj na izdisaju, iz usta poglavito starijih Studenčana, od kojih su neki bili osobito korisni, kao npr. moji roditelji, koje sam posebno gnjavio.

Nipošto nisam mogao zanemariti ni bogatu onomastičku građu (nadimke, imena, prezimena, toponimiju), koji i te kako svjedoče o govornoj živosti i bogatstvu. Strah od toga da će poneki izraz ostati nezapisan vremenom se gubio, a u prvi plan je dolazila potvrda pojedinih natuknica. Za to je trebalo posebno pročešljati govorno blago – mnoštvo ganga, izreka/poslovica, pjesmica, molitvica i sl., ali i pisanu građu, koja je, iako nešto siromašnija, vrlo značajna. Tako u pojedinim natuknicama možete iščitavati studenačke narodne pjesme sakupljene u zborniku don Mihovila Pavlinovića iz 1876. ili u zborniku Mate Ostojića iz 1880., ili one iz pera fra Ante Cikojevića s početka 20. st., zatim vrlo lijepe i starijim leksikom nabijene priče Josipa Bilića iz druge pol. 19. stoljeća, sakupljene pod nazivom ‘Iztrgnuta lišća’, ali i suvremenije duhovite i domišljate ‘Zapise Ruže Marasove’, i genijalan prijevod Bellijevih soneta, glasovitoga prevoditelja Mate Marasa (sina spomenute zapisivačice Ruže), prepun živa i sočna studenačkoga govora.
Knjiga se može nabaviti u Župnom uredu Studenci po promotivnoj cijeni od 150,00 kn, kod autora pozivom na broj 091 578 29 69.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*