U Zmijavce ću sve više dolaziti kao trava travi

zmijavciPET. 24. 7.
U rodnim sam Zmijavcima u Dalmatinskoj zagori. Sjedim u dvorištu roditeljske kuće i gledam desetak metara udaljeni vrt. Nije to više vrt. Tu iz zemlje suklja divlja travurina, kojoj ne treba ljudska ruka, meka zemlja, zalijevanje, gnojivo ni bilo kakva njega. Ili, što bi se u davnašnjem značenju reklo – uzgoj, kultiviranje, kultura. Travurina visoka, gusta nezaustavljiva – kao da se želi prošitriti na dvorište, i njega prekriti pa s vremenom okružiti i stegnuti i kuću te u njoj svaki negdašnji ljudski glas, radost, jecaj, plač i smijeh pretvoriti u vlat a svaku uspomenu u busen. Nastaniti se tu u zidinama i oko njih i reći – ja sam trava, moji su preci bili trava a trava će biti i moji potomci. Takvih je vrtova i kuća u selu sve više. Ove ću godine tu divljinu na kućnom pragu pokositi mnogo kasnije nego lani, ako je uopće pokosim. Jer, onih koji su s kosom bili vješti, mogli i htjeli, sve je manje, a sam ne umijem. Dogodine – tko zna. A dogodine, ili za deset godina budem li živ, sve više ću ovamo dolaziti kao trava travi. Ali to me ne brine, tako ću biti nalik onom sebi od prije milijardu milijarda godina kad me je Bog odlučio stvoriti iz trave na svoju sliku i priliku.


Milan Ivkošić, Večernji list, 25. srpnja 2009.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

*